Bi li nas trebalo biti strah umjetne inteligencije? Autorica članka, profesorica Eleni Vasilaki, na ovo pitanje odgovara s dva slova: ne.

Međutim, ne slažu se svi, kako u svijetu, tako i u Nacionalnom CERT-u s ovakvom procjenom. Čak je i poznati fizičar Stephen Hawking izrazio zabrinutost zbog činjenice kako se uspostavi moćnih AI sustava pristupa olako što bi moglo imati značajne posljedice po budućnosti čovjeka. Očito je da stav što ga imamo prema umjetnoj inteligenciji ovisi o tome smatramo li kako može biti razvijenija od mogućnosti čovjeka i dostići razinu “super inteligencije”.

Međutim, ljudi su skloni tome da se boje onoga što ne razumiju pa se tako strahu pripisuju rasizam, homofobija i ostale vrste diskriminacije. Stoga ne čudi što se isto može primijeniti na nove tehnologije jer su one često okružene tajanstvenošću, a neka od tehnoloških dostignuća se čine gotovo nestvarnima nadilazeći očekivanja i, u nekim slučajevima, sposobnosti čovjeka.

Kako bismo umanjili strah, važno je demistificirati najvažniji i najpopularniji oblik umjetne inteligencije, poznat pod skupnim nazivom “strojno učenje” koji omogućava stroju učenje nekog zadatka bez programiranja ili posebnih uputa. Iako zvuči zlokobno, strojno se učenje najčešće koristi za analizu statističkih podataka. Stroj, koji je program ili algoritam, je dizajniran s mogućnošću otkrivanja veza između dostupnih podataka, a postoji više načina kako da se ovakvo što postigne.

Na primjer, stroju možemo davati slike ručno napisanih slova te ga tražiti da nam kaže o kojem je slovu riječ. Jedino što je stroju poznato jest činjenica kako o obzir ulazi vrijednosti od a do z. Na početku procesa bi stroj počeo davati nasumične odgovore koje bi čovjek ispravljao. Uvođenje mogućnosti računalu da se samo reprogramira mu omogućava da, u situacijama kada se nađe u poznatoj situaciji npr. vidi isto slovo, s većom vjerojatnošću da točan odgovor. Posljedica ovog postupka je činjenica kako stroj “uči” prepoznati abecedu.

Ukratko, stroj je programiran kako bi prepoznavanjem odnosa u podacima izvršio specifičan zadatak. Na primjer, ako su sve inačice “a” slične, ali različite od inačice “b”, algoritam može to iskoristiti. Zanimljivo je kako, nakon obuke, stroj može primljeno znanje koristiti kako bi obradio nove uzorke.

Također, znakovito je kako je Google Deepmind razvio program za igranje igre GO koji je do sada pobijedio svaku osobu s kojom je igrao. Očito je da program uči na drugačiji način od čovjeka, odigravajući velik broj igara što je čovjeku nemoguće. Ponavljajući obrasce te otkrivajući što je najbolja reakcija na svaki potez, stroj može nadvladati čovjeka.

No je li to dovoljno kako bismo mogli reći da je umjetna inteligencija pametnija od čovjeka? Zasigurno ne. Umjetna je inteligencija specijalizirana za specifične zadatke i nije svestrana kao čovjek. Čovjek razvija kognitivne strukture za obradu informacija koje stroj neće moći razviti još niz godina. Činjenica je kako se umjetna inteligencija naziva inteligencijom zbog toga što može učiti.

Trenutni uspjeh umjetne inteligencije počiva na velikim količinama podataka i rastu procesorske moći, a ne na napretku novih tehnologija. Važno je za napomenuti kako se, ni uz neograničenu količinu podataka, umjetna inteligencija ne može izjednačiti s ljudskom. Neki se modeli zasnivaju na izradi računalnog modela ljudskog mozga koja je još uvijek na začetku.

Također, činjenica kako umjetna inteligencija uči ne znači da će odjednom svladati sve aspekte ljudske inteligencije te nas nadmudriti. Čak i ako dođe do velikog napretka te se zbilja izradi umjetna inteligencija koja je inteligentnija od čovjeka, to ne mora značiti kako će biti i uspješnija.